Digitalizacija: Europa ne čini dovoljno.
Europski se poduzetnici prilično loše ocjenjuju po pitanju razvoja digitalizacije, što pokazuje trenutačna studija EOS-a „European Payment Practices“ iz 2019. godine. Zabrinjavajuće je što je tako već godinama.
- Samo 49 posto tvrtki u Europi smatra svoj stupanj digitalizacije visokim ili vrlo visokim.
- Raspon razlika između zemalja je velik, prije svega njemačka poduzeća sebe loše ocjenjuju.
- Zastoj u digitalizaciji posebno je izražen u Europi - ovdje se većina i dalje oslanja na ručne procese.
Općenito, europske tvrtke nemaju dobar imidž kada se radi o digitalizaciji: To pokazuje aktualna EOS-ova studija „European Payment Practices“ u 2019. godini. Samo 49 posto od 3400 ispitanika iz 17 zemalja smatra da je njihova vlastita tvrtka dovoljno digitalizirana. „Od 2017. godine, taj se prosjek nije promijenio“, kaže Justus Hecking-Veltman, glavni financijski direktor EOS grupe.
Prema istraživanju EOS-a, u istočnoj Europi tvrtke iz Češke (60 posto), Slovačke, Mađarske i Grčke (svaka 57 posto) digitalizirane su od visoke do vrlo visoke razine. U zapadnoj Europi, vode Belgija (58 posto) i Velika Britanija (55 posto) - Njemačka je na posljednjem mjestu s 26 posto.
Začuđujuća je činjenica da se njemačke tvrtke ocjenjuju dosta lošije od svojih europskih susjeda. Na primjer, ako usporedite ispitanike EOS-ove studije s indeksom DESI, slika je drugačija: taj europski indeks, koji primjenjuje objektivne kriterije za mjerenje stupnja digitalizacije neke zemlje, Njemačku postavlja na dvanaesto mjesto među 28 država članica EU-a.
„Digitalizacija je dugoročan proces koji pored odgovarajućeg načina razmišljanja zahtijeva i znatna financijska sredstva“, naglašava Hecking-Veltman. „Na primjer, mi u EOS-u smo samo u protekloj fiskalnoj godini uložili oko deset milijuna eura u digitalni razvoj naših temeljnih sustava naplate potraživanja. Bez obzira klasificira li se tvrtka kao digitalni pionir ili netko tko zaostaje - nikome se ne preporučuje da živi na staroj slavi.“
Velike regionalne razlike
Međutim, bilo bi prejednostavno nazvati Europu općenito digitalno zaostalom. Zapravo postoje velike razlike između zemalja i gospodarskih grana. Na primjer, prema indeksu DESI, veleprodajna i automobilska industrija više su digitalizirane nego proizvođači kemikalija i tekstila. Pa čak i u usporedbi sa SAD-om, slika je složenija: na primjer, u Europi nedostaju glavni operateri internetskih platformi i centara za računalstvo u oblaku. Zbog toga su tvrtke ovdje vodeće u implementaciji Interneta stvari (IoT): Prema jednoj studiji konzultantske kuće Bain, europske industrijske tvrtke provode projekte IoT-a tri puta brže od svojih američkih konkurenata. Povrh svega, automobilski koncerni su postigli veliku prednost s Industrie 4.0.
Ručni analogni postupak opominjanja ne samo da je sklon pogreškama, već do klijenata obično ne dopire na najprikladnijem komunikacijskom kanalu u najboljem mogućem trenutku.
Kad je riječ i o tržišnim uvjetima, Europa nije uvijek tako loša kao što tvrdi. Prema ekonomskim izgledima OECD-a, udio zaposlenih koji nemaju dovoljno digitalnih vještina niži je u zemljama poput Njemačke, Belgije i Velike Britanije nego u SAD-u. A prepreke prekograničnoj digitalnoj trgovini u Europi su obično jedva veće ili čak niže nego u SAD-u - osim iznimki kao što su Poljska i Rusija.
Poljska (zajedno s Grčkom, Rumunjskom i Bugarskom) je također jedna od zaostalijih u ukupnoj ocjeni ekonomije i društva od strane DESI-a: u ovaj su indeks uključeni čimbenici kao što su kvaliteta širokopojasne mreže i digitalne vještine radne snage. Na vrhu su Finska, Švedska, Nizozemska i Danska.
Kada se pogleda razina digitalizacije u europskom upravljanju potraživanjima, vidljiv je zaostatak: od tvrtki obuhvaćenih EOS-ovom studijom, samo 41 posto ima sveobuhvatni ili potpuno digitalizirani sustav opominjanja. „Ručni analogni postupak opominjanja ne samo da je sklon pogreškama, već do klijenata obično ne dopire na najprikladnijem komunikacijskom kanalu u najboljem mogućem trenutku“, upozorava Hecking-Veltman. „Ovdje postoji akutna potreba za poduzimanjem mjera za smanjenje stope neplaćanja.“
